Federacija Bosne i Hercegovine: Povijest
=== Rat u Bosni i Hercegovini ===
Prvi znakovi oružane agresije bili su napad JNA na većinska hrvatska sela oko Ravnog u istočnoj Hercegovini od 2. do 6. listopada 1991. i djelomična blokada sarajevskih ulica u ožujku 1992. Šira otvorena oružana agresija uslijedila je početkom travnja 1992. godine. Srpska teritorijalna osvajanja, uz potpunu blokadu Sarajeva, trebala su područje pod srpskim nadzorom proširiti u homogenu cjelinu od Drine do Une, a ostatak BiH razbiti u manje, nepovezane i teško branjive enklave. Zbog oružane nadmoći i podrške Beograda te politike međunarodne zajednice, koja je uvela embargo na uvoz oružja u BiH, Srbi su zacrtane vojne ciljeve razmjerno lako ostvarili već do lipnja 1992.
Uz prvotnu neodlučnost bošnjačkoga vodstva da se snažnije suprotstavi, u tom su razdoblju odlučan otpor pružili Hrvati, organizirani u Hrvatsko vijeće obrane (HVO), u čijim su postrojbama djelomice sudjelovali i Muslimani (Posavina, Središnja Bosna, Hercegovina). Pretežito muslimanska Teritorijalna obrana BiH (kasnije Armija BiH) djelotvornije se organizirala tek od jeseni 1992. godine, osobito u središnjoj Bosni i tuzlanskoj regiji. Na područjima koja su nadzirali, Srbi su provodili etničke progone te ubojstva Bošnjaka i Hrvata, uspostavljali su koncentracijske logore i uništavali muslimansku i katoličku kulturnu baštinu. Do studenoga 1992. Srbi su zauzeli oko 70 % zemlje, a Sarajevo su od početka agresije držali u obruču, terorizirajući stanovništvo snajperskom i topničkom vatrom.
Tijekom agresije izbile su i nesuglasice između Bošnjaka i Hrvata. Postojeće razlike produbljene su zbog kaotičnih i teških ratnih prilika kao i zbog suprotstavljenih gledišta i poteza pojedinih nacionalnih čelnika i međunarodne zajednice. Za Bošnjake je sporno bilo proglašenje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Hrvati su uzvratili optužbama zbog islamizacije zemlje i bošnjačke dominacije, koja je smjerala marginalizirati Hrvate (i Srbe) na svim područjima života pa su povukli svoje predstavnike iz Skupštine, Vlade i Predsjedništva.
Srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu imala je katastrofalne posljedice prvenstveno zbog narušenih odnosa ravnoteže među vjerskim zajednicama i narodima: izgonom Bošnjaka od strane Srba na pojedinim područjima i njihov dolazak u druga područja narušio je životni prostor i predratni omjer prema Hrvatima. Borba za golo preživljavanje generirala je mržnju koja je zahvatila duboke korijene i teško da će današnji naraštaji ugasiti njenu stalno prijeteću razornost. U sjevernoj i središnjoj Bosni te sjevernoj i središnjoj Hercegovini, političke razmirice i manji incidenti prerasli su u jesen 1992. godine u oružani sukob.
U siječnju 1993. predložen je Vance-Owenov plan kantonizacije (10 provincija), koji je produbio suprotnosti između Hrvata i Bošnjaka. Bošnjačka vojska u četiri ofenzive zauzela je velik dio prostora koji su bili pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane, gotovo cijelu sjevernu i srednju Bosnu (osim Novog Travnika, Nove Bile, Viteza, Busovače, Kiseljaka, Kreševa, Gojevića, Uskoplja, Žepča i šireg područja oko tih gradova, Usore, dijela maglajske općine, dijela zavidovićke općine, i dijela vareške općine) i dio Hercegovine: Konjic, Jablanicu te istočne i sjeverne dijelove mostarske općine. Počinjeni su brojni ratni zločini nad civila na obje strane. Neprijateljstva su zaustavljena tek posredovanjem SAD-a i sklapanjem Washingtonskog sporazuma, 18. ožujka 1994. …